Darujmo reč

RAZIGRANI BISER



Od danas se u starost
Unosim u Tvom taktu
Udišem Tvoju tišinu
Slušam Tvoju glazbu
Plovim na Tvojim krilima
U izgubljene dane 
Dobar pjesnik daruje sve
Sve bez ostatka
Golema je moć
Ljepote duše Tvoje
Nema te moći
Koja može ubiti
Dobru pjesnikinju
Moju Zoricu Sentić
Koja nam meko nameće
Pa nečujno razara tišinu
Iz koje slatki taktovi
Izgone noć
Uz Tebe, Zorice
Udišem tišinu
Sa Tobom iz nje upijam
Glazbena zrnca sunca
Pomisao na Tebe
Donosi tišinu
Brzinom svjetla
Koje upali glazbu
Pa njom dodirnut ronim
Od pojma do pojma


II

Kada me njena
Mala sličica bocne
Sa razglednice iz Nice
Virusom nebeskih sfera
Leglo čuda proradi
Što me to tjera, rode
Njezinim uglazbljenim
Kapima vode
Plovim cjelovitiji
Do čiste slobode
Unikatno sublimiranje
Unikatni opijati
Okusi ih više ćeš
Dobrog u sebi imati
Energija riječi
Energija tonova
Energija boja i ljepote
Sije emocije
Koje ojačane čistoćom
Provjetravaju polja duše
Njezin sublimizam
Ne priznaje granice
Čim radostan dodirnem
Razglednicu iz Nice
Iz kuta slika mala
Velika kao katedrala
Postaja je slatka
Biseru razigrani moj
Osjećaš isti smo broj


27. V. 2011.

Rajko Glibo

Sedimo na džakovima napunjenim slamom i sankamo se dedinim brdom, utabanjajući staze jednu za drugom, redom u nizu. Jurišajući do dubodoline spustom, zatim trčeći uz brdo do ponovog spusta, znojavi, crvenih obraza, zdravi. Takvo je valjda detinjstvo. Nevino i valjano.

Džak je vazda brži od najskupljih saonica, potvrdila su sva deca u našem kraju. Čak i oni što su imali sanke ostavljali su ih pored vrzine i otimali džakove. Reklo bi se snežna idila...i tako od rane zore do kasne večeri. Dok su nam stare bake drhtale pored šporeta, mi skidamo jakne i ostajemo u vunenim džemperima, pletenim rukavicama i crvenim, gumenim čizmama. Pravimo zamak u snegu i kaobajagi krijemo se od nekoga...

Nema više takve zime, ni snegovi ne padaju kao nekada. Dedinom njivom, ponekad kroz prozor ugledam motorne sanke. Kao sanka se neko!

Iz zbirke "Sanjalo mi se", Danijela Glišić

DVOJE

Utopio mi se pogled u tvoj... mrsi se kosa... krade ti uzdah dubina noći. Mimoilaze se lokomotive, pišteći. Namere priželjkivane, brdovite i ravničarske. Dvoje sede jedno pored drugog na stranicama karuca... topoti odvlače daljine. Miomirišu tajne. Gledamo prostor. Namiguješ. Smejem se.

avgust 2009.

Danijela Glišić