Dr Rajko Glibo
I ja ih gledam. Knjige i djecu. Cijeli život sam đake i studente učio i kao patak ponavljao: Nemojte rečenicu počinjati veznikom. Time oduzimate ljepoti vaše rečenice i vašeg stila na kojemu ćete raditi cijeli život. A sada, ovdje, oduševljen ih gledam. Djecu i knjige. Slike koje me streloito vraćaju u mladost. I nešto mi pade iz desnog oka na majicu, a ono lijevo se junači ispod svojih sedam,deset godina. Neda se. Ima i pravo. A želja? Velika kao plast želja. Doći i pričestiti se iskrenošću, i djece, i knjiga, i kraja u kojemu skromno stasaju. Ali, oni su i njihova skromnost ponos svoga naroda. Iz takvih sredina izlegu se, rastu i narodnosnom biću uzvrate nemjerljivim darovima. I kada dođu u moje godine razmišljati će o sloganu „Darujmo reč“. Ti krajevi? To su legla sokolića svoga naroda. A mi* Tko smo mi. Što to mi umišljamo da smo. Stidimo se i sramimo krišom pojma Balkan kojemu nesklone silnice dodadoše „bure baruta“. Stid nas je toga „bureta baruta“ i nakon ex YU što to mi radimo? Kao nekoć Sparta u Grčkoj zatvaramo se u svoje atare. Ni u kulturi ništa ne može proći, ako nema naci predznak. Simptomatičan je i simpatičan uvodnik u sajt „Nova POETIKA“. Nekom smiješan, a nama, očevidno je, ne izlazi iz glava. A nova poetika traži nove ljude. Napravili smo granice. Dobro. Nema nitko protiv. Ali napravili smo da knjigu „Inokosnikov poj“ tiskam u Srbiji, a kada je sve gotovo, onda dobijem pljusku. Poštarina od Knjaževca do Zadra skuplja je nego sve knjige da su rasprodane po srednjoj cijeni. Jeftinije je sjesti u bus i odnijeti prijatelju. Ali tako CARINA NE DA. To mi radimo. U toj djeci vidim buduće pametnije ljude i sve što od Boga mole neka im bude. Shvatio je Aleksandar Saša - Popović širinu i dubinu sintagme DARUJMO REČ. Zahvalan sam mu i svima oko njega, a posebno jednoj pjesnikinji koja je u realiziranj ove ideje fundamentalna. Njoj sam spjevao pjesmu koja ide u moju sljedeću zbirku poezije. Evo je: (Poslana je odvojeno. Mora nema druge).