„Selo moje, lepše od Pariza“...
Published on 08:19, 06/30,2011
Povodeći se za poslovicom „selo fali, a u grad se svali“, Srbija je to, revnosno, učinila. Više od statistike, to govore sama sela, kroz koja, često, prolazim, na putu ka nekom, planinskom, vrhu. Zaraslim putevima stižem do zaraslih dvorišta, zaraslih kuća. Ako ugledam dim iz, nečijeg, dimnjaka, razvučem se u osmjeh. Domaćin, ko zna od kada, ne vidio prolaznika, čkilji, obradovanim, očima i poziva na kafu, rakiju, slatko od dunja...Glas podrhtava, dok priča o, nekad, uzavrelom, seoskom životu. Pokazuje na kuću na drugom kraju sela. Tamo živi jedini komšija. Ostala ognjišta ugašena ili ih preko ljeta, neko zažari. Mjesna zadruga je poluurušena. Zgrada škole, stidljivo viri iza, raznih, puzavica. Tako su virile, razbarušene, glavice njenih đaka, u punim učionicama. Kao da vidim učitelja, kako im, stojeći ispred table, čita redove, iz jedne od čarobnih knjiga. Dječarac iz zadnje klupe recituje, svježe, naučenu pjesmicu. “ Eh“! Ote se i meni i domaćinu, ostarjelom dedici. Ovdje se više ne može mnogo učiniti, protiv propadanja i zaborava. Ali ,postoje sela koja, nikako, ne žele da zgasnu. Treba im pomoći da opstanu. Treba ljude posjetiti, napisati im pismo, poslati im knjigu. Treba ih, svojim primjerom razuvjeriti, da je cijela Srbija otputovala za Beograd, Novi Sad, Niš...Pa, iako , masovno, jeste, da im pokažemo da to nije karta u jednom pravcu. Da vide našu povratnu kartu, makar ona važila i duže od 30 dana. Nijednoj baki i deki i mališanu, ni u jednom selu u Srbiji, ne mogu reći odgovore na sva njihova pitanja. Ono što mogu je, da pričam o njima ,svima koji hoće da čuju priču, o gašenju onog što je njljepše u Srbiji-srpskog sela.
Poslaću knjigu, napisaću pismo i učiniti svašta, ne bih li umanjio prodaju karata u jednom pravcu.
Vjerujem da ćete i vi učiniti štošta, da kupite povratnu kartu i učestvujete u akciji: „Darujmo reč“.
Putuj Srbijo, ali se i vrati...
Branislav Makljenović
