О Зорици у македонској штампи
Published on 12:05, 05/31,2011
Кликните на горње фотографије
да добијете увећани приказ
Razigrani biser, Rajko Glibo
Published on 10:10, 05/31,2011
RAZIGRANI BISER
Od danas se u starost
Unosim u Tvom taktu
Udišem Tvoju tišinu
Slušam Tvoju glazbu
Plovim na Tvojim krilima
U izgubljene dane
Dobar pjesnik daruje sve
Sve bez ostatka
Golema je moć
Ljepote duše Tvoje
Nema te moći
Koja može ubiti
Dobru pjesnikinju
Moju Zoricu Sentić
Koja nam meko nameće
Pa nečujno razara tišinu
Iz koje slatki taktovi
Izgone noć
Uz Tebe, Zorice
Udišem tišinu
Sa Tobom iz nje upijam
Glazbena zrnca sunca
Pomisao na Tebe
Donosi tišinu
Brzinom svjetla
Koje upali glazbu
Pa njom dodirnut ronim
Od pojma do pojma
II
Kada me njena
Mala sličica bocne
Sa razglednice iz Nice
Virusom nebeskih sfera
Leglo čuda proradi
Što me to tjera, rode
Njezinim uglazbljenim
Kapima vode
Plovim cjelovitiji
Do čiste slobode
Unikatno sublimiranje
Unikatni opijati
Okusi ih više ćeš
Dobrog u sebi imati
Energija riječi
Energija tonova
Energija boja i ljepote
Sije emocije
Koje ojačane čistoćom
Provjetravaju polja duše
Njezin sublimizam
Ne priznaje granice
Čim radostan dodirnem
Razglednicu iz Nice
Iz kuta slika mala
Velika kao katedrala
Postaja je slatka
Biseru razigrani moj
Osjećaš isti smo broj
27. V. 2011.
Rajko Glibo
Dr Rajko Glibo
Published on 10:05, 05/31,2011
DOĆI I PRIČESTITI SE ISKRENOŠĆU
I ja ih gledam. Knjige i djecu. Cijeli život sam đake i studente učio i kao patak ponavljao: Nemojte rečenicu počinjati veznikom. Time oduzimate ljepoti vaše rečenice i vašeg stila na kojemu ćete raditi cijeli život. A sada, ovdje, oduševljen ih gledam. Djecu i knjige. Slike koje me streloito vraćaju u mladost. I nešto mi pade iz desnog oka na majicu, a ono lijevo se junači ispod svojih sedam,deset godina. Neda se. Ima i pravo. A želja? Velika kao plast želja. Doći i pričestiti se iskrenošću, i djece, i knjiga, i kraja u kojemu skromno stasaju. Ali, oni su i njihova skromnost ponos svoga naroda. Iz takvih sredina izlegu se, rastu i narodnosnom biću uzvrate nemjerljivim darovima. I kada dođu u moje godine razmišljati će o sloganu „Darujmo reč“. Ti krajevi? To su legla sokolića svoga naroda. A mi* Tko smo mi. Što to mi umišljamo da smo. Stidimo se i sramimo krišom pojma Balkan kojemu nesklone silnice dodadoše „bure baruta“. Stid nas je toga „bureta baruta“ i nakon ex YU što to mi radimo? Kao nekoć Sparta u Grčkoj zatvaramo se u svoje atare. Ni u kulturi ništa ne može proći, ako nema naci predznak. Simptomatičan je i simpatičan uvodnik u sajt „Nova POETIKA“. Nekom smiješan, a nama, očevidno je, ne izlazi iz glava. A nova poetika traži nove ljude. Napravili smo granice. Dobro. Nema nitko protiv. Ali napravili smo da knjigu „Inokosnikov poj“ tiskam u Srbiji, a kada je sve gotovo, onda dobijem pljusku. Poštarina od Knjaževca do Zadra skuplja je nego sve knjige da su rasprodane po srednjoj cijeni. Jeftinije je sjesti u bus i odnijeti prijatelju. Ali tako CARINA NE DA. To mi radimo. U toj djeci vidim buduće pametnije ljude i sve što od Boga mole neka im bude. Shvatio je Aleksandar Saša - Popović širinu i dubinu sintagme DARUJMO REČ. Zahvalan sam mu i svima oko njega, a posebno jednoj pjesnikinji koja je u realiziranj ove ideje fundamentalna. Njoj sam spjevao pjesmu koja ide u moju sljedeću zbirku poezije. Evo je: (Poslana je odvojeno. Mora nema druge).
I ja ih gledam. Knjige i djecu. Cijeli život sam đake i studente učio i kao patak ponavljao: Nemojte rečenicu počinjati veznikom. Time oduzimate ljepoti vaše rečenice i vašeg stila na kojemu ćete raditi cijeli život. A sada, ovdje, oduševljen ih gledam. Djecu i knjige. Slike koje me streloito vraćaju u mladost. I nešto mi pade iz desnog oka na majicu, a ono lijevo se junači ispod svojih sedam,deset godina. Neda se. Ima i pravo. A želja? Velika kao plast želja. Doći i pričestiti se iskrenošću, i djece, i knjiga, i kraja u kojemu skromno stasaju. Ali, oni su i njihova skromnost ponos svoga naroda. Iz takvih sredina izlegu se, rastu i narodnosnom biću uzvrate nemjerljivim darovima. I kada dođu u moje godine razmišljati će o sloganu „Darujmo reč“. Ti krajevi? To su legla sokolića svoga naroda. A mi* Tko smo mi. Što to mi umišljamo da smo. Stidimo se i sramimo krišom pojma Balkan kojemu nesklone silnice dodadoše „bure baruta“. Stid nas je toga „bureta baruta“ i nakon ex YU što to mi radimo? Kao nekoć Sparta u Grčkoj zatvaramo se u svoje atare. Ni u kulturi ništa ne može proći, ako nema naci predznak. Simptomatičan je i simpatičan uvodnik u sajt „Nova POETIKA“. Nekom smiješan, a nama, očevidno je, ne izlazi iz glava. A nova poetika traži nove ljude. Napravili smo granice. Dobro. Nema nitko protiv. Ali napravili smo da knjigu „Inokosnikov poj“ tiskam u Srbiji, a kada je sve gotovo, onda dobijem pljusku. Poštarina od Knjaževca do Zadra skuplja je nego sve knjige da su rasprodane po srednjoj cijeni. Jeftinije je sjesti u bus i odnijeti prijatelju. Ali tako CARINA NE DA. To mi radimo. U toj djeci vidim buduće pametnije ljude i sve što od Boga mole neka im bude. Shvatio je Aleksandar Saša - Popović širinu i dubinu sintagme DARUJMO REČ. Zahvalan sam mu i svima oko njega, a posebno jednoj pjesnikinji koja je u realiziranj ove ideje fundamentalna. Njoj sam spjevao pjesmu koja ide u moju sljedeću zbirku poezije. Evo je: (Poslana je odvojeno. Mora nema druge).