Darujmo reč

Pelagićevo. 23. januar 2010. godina. Sniježne pahulje uljepšale okoliš Osnovne škole ’’Vaso Pelagić’’. Domaćini srdačni. Dočekuju, uz širok osmijeh, svoje goste… stare znance i upoznaju nova lica.

U prostoriji gdje se okupljaju gosti, pažnju mi je privukla žena mirnog lica i radoznalog pogleda. Primijetih da me posmatra. Ne znam da li se poznajemo, pa mi je neprijatno da gledam u pravcu nepoznate žene.

Počinje program ’’Pelagićevih pedagoških susreta’’. Pred sam početak saznajem da ja, svojom pjesmom ’’Od Gornjeg Žabara do Pelagićeva’’ otvaram svečanost. Čitam stihove, a dva tamna oka iz prvog reda s pažnjom prate svaku izgovorenu riječ. Lijepa žena koristi foto-aparat da bi tako ’’zaustavila’’ neki poetski trenutak o Vasi Pelagiću… Program dalje teče po protokolu. Doc. dr Margit Savović, predsjednik žirija, uručuje prestižne Godišnje nagrade za vrhunska ostvarenja u obrazovanju 2009.

’’Zorica Sentić iz Kana – dobrotvor godine u obrazovanju…’’ - čulo se iz mikrofona. Sa stolice u prvom redu ustaje žena širokog osmijeha, prima nagradu, a zatim staje za govornicu i obraća se skupu riječima zahvalnosti. Priznala nam je da ima veliku tremu. Svojom spontanošću i prirodnošću je osvojila sve prisutne. Dobila je buran aplauz i osmijehe svih prisutnih. Kaže da je saznala da škola ima pet hiljada knjiga i poklanja svoje tri, pa će škola sada imati pet hiljada i tri knjige, što je izazvalo glasan smijeh (zbog ’’računice”) u sali i buran aplauz.

Pauza je za koktel. Stala sam i pogledala u pravcu žene. U istom trenutku i ona je pogledala u mene. Susreli su se pogledi koji su rekli više od bilo koje riječi.

- ’’Mi se znamo.’’- rekla je Zorica istog trena, uz širok osmijeh.

- ’’Da. Znamo se.’’- uzvratih, ubijeđena da se uistinu znamo.

- ''Da.  Videla sam te na sajtu.'' - dodala je Zorica.

Zatim zagrljaj i bujica riječi dviju poetesa… kao da se nisu vijekovima vidjele. Kažu da se dobri ljudi međusobno prepoznaju, a ja bih dodala: i da pozitivna energija, koju oni tada šire, prelazi na sve one koji se nađu u njihovoj okolini. Kasnije primijetih da nas svi u prostoriji posmatraju… - kao da su se pitali: kako to da se sada tek pozdravljamo, a nalazimo se u istoj prostoriji više od dva sata. Nismo prestajale da se smijemo, da se radujemo susretu i nismo prestajale da pričamo... Čudesno čudan trenutak koji je zauvijek zabilježio ukrštanje puteva dvije poetese, dvije humanistkinje.

I danas, dok prebiram po sjećanju, tražeći dan i mjesto gdje smo se nas dvije upoznale, ne uspijevam da dokučim odgovor. Kao da smo bile zajedno u nekim ’’prošlim životima’’, ili da smo sa neke druge planete došle istim svemirskim brodom.

Zorica Sentić, došla je iz dalekog Kana, a ja iz Bijeljine… - stigle smo u Pelagićevo da bi se prepoznale kao srodne duše, kao da nas je rodila ista majka. Ostale smo u obećanju da ćemo biti u kontaktu. 

Na internetu pronalazim ’’DARUJMO REČ’’ i pretražujem. Ostavljam čestitku za Zoricu Sentić, u komentaru. Dobijam ponudu da postanem član akcije koju vodi Zorica Sentić, što ja objeručke prihvatam. Šaljem tražene  podatke i redakcija akcije me prima u svoje jato. Uz biografiju, šaljem i tekst RAŠIRIMO LEPEZU ZVANU ‘’DARUJMO REČ’’. Neki prijatelji i poznanici ubrzo saznaju za ovu novost i ostavljaju komentare sa riječima podrške.

Hvala svima… i vama… i njima!!!