SUSRET DVIJE POETESE
Pelagićevo. 23. januar 2010. godina. Sniježne
pahulje uljepšale okoliš Osnovne škole ’’Vaso Pelagić’’. Domaćini srdačni.
Dočekuju, uz širok osmijeh, svoje goste… stare znance i upoznaju nova lica. U prostoriji gdje se okupljaju gosti, pažnju
mi je privukla žena mirnog lica i radoznalog pogleda. Primijetih da me posmatra.
Ne znam da li se poznajemo, pa mi je neprijatno da gledam u pravcu nepoznate
žene. Počinje program ’’Pelagićevih pedagoških
susreta’’. Pred sam početak saznajem da ja, svojom pjesmom ’’Od Gornjeg Žabara
do Pelagićeva’’ otvaram svečanost. Čitam stihove, a dva tamna oka iz prvog reda
s pažnjom prate svaku izgovorenu riječ. Lijepa žena koristi foto-aparat da bi
tako ’’zaustavila’’ neki poetski trenutak o Vasi Pelagiću… Program dalje teče po
protokolu. Doc. dr Margit Savović, predsjednik žirija, uručuje prestižne
Godišnje nagrade za vrhunska ostvarenja u obrazovanju 2009. ’’Zorica Sentić iz Kana – dobrotvor godine u
obrazovanju…’’ - čulo se iz mikrofona. Sa stolice u prvom redu ustaje žena
širokog osmijeha, prima nagradu, a zatim staje za govornicu i obraća se skupu
riječima zahvalnosti. Priznala nam je da ima veliku tremu. Svojom spontanošću i
prirodnošću je osvojila sve prisutne. Dobila je buran aplauz i osmijehe svih
prisutnih. Kaže da je saznala da škola ima pet hiljada knjiga i poklanja svoje
tri, pa će škola sada imati pet hiljada i tri knjige, što je izazvalo glasan
smijeh (zbog ’’računice”) u sali i buran aplauz. Pauza je za koktel. Stala sam i pogledala u
pravcu žene. U istom trenutku i ona je pogledala u mene. Susreli su se pogledi
koji su rekli više od bilo koje riječi. - ’’Mi se znamo.’’- rekla je Zorica istog
trena, uz širok osmijeh. - ’’Da. Znamo se.’’- uzvratih, ubijeđena da
se uistinu znamo. - ''Da. Videla sam te na sajtu.'' - dodala
je Zorica. Zatim zagrljaj i bujica riječi dviju poetesa…
kao da se nisu vijekovima vidjele. Kažu da se dobri ljudi međusobno prepoznaju,
a ja bih dodala: i da pozitivna energija, koju oni tada šire, prelazi na sve one
koji se nađu u njihovoj okolini. Kasnije primijetih da nas svi u prostoriji
posmatraju… - kao da su se pitali: kako to da se sada tek pozdravljamo, a
nalazimo se u istoj prostoriji više od dva sata. Nismo prestajale da se smijemo,
da se radujemo susretu i nismo prestajale da pričamo... Čudesno čudan trenutak
koji je zauvijek zabilježio ukrštanje puteva dvije poetese, dvije
humanistkinje. I danas, dok prebiram po sjećanju, tražeći
dan i mjesto gdje smo se nas dvije upoznale, ne uspijevam da dokučim odgovor.
Kao da smo bile zajedno u nekim ’’prošlim životima’’, ili da smo sa neke druge
planete došle istim svemirskim brodom. Zorica Sentić, došla je iz dalekog Kana, a ja
iz Bijeljine… - stigle smo u Pelagićevo da bi se prepoznale kao srodne duše, kao
da nas je rodila ista majka. Ostale smo u obećanju da ćemo biti u
kontaktu. Na internetu pronalazim ’’DARUJMO REČ’’ i
pretražujem. Ostavljam čestitku za Zoricu Sentić, u komentaru. Dobijam ponudu da
postanem član akcije koju vodi Zorica Sentić, što ja objeručke prihvatam. Šaljem
tražene podatke i redakcija akcije me prima u svoje jato. Uz
biografiju, šaljem i tekst RAŠIRIMO LEPEZU ZVANU ‘’DARUJMO REČ’’. Neki
prijatelji i poznanici ubrzo saznaju za ovu novost i ostavljaju komentare sa
riječima podrške. Hvala svima… i vama… i njima!!!
Stojanka SEKA Zakić, književnica