Pesme Mire Marjanović
PONOĆNA RAZMIŠLJANJA
Gluvo doba noći, kada je čovek
budan, momenat je čudan.
Misli se roje, kovitlaju, i nimalo ne
haju što su od svih najistinitije.
Najbitnije je da čovek shvata koliko
je grešio i koliko se tešio da se šta
popraviti. Ništa ne možeš vratiti.
Tek sâm sa sobom sebe i druge
spoznaješ i shvataš da život promiče
***
PESNIŠTVO
Pitaju me: Zašto pišem pesme
i kako se stvaraju u meni?
Ja im kažem da dozvolit’ ne smem
da se mis’o moja okameni.
Pitaju me i: Da li je lako
pretočiti dušu u stihove?
Ja im kažem: Ne, nimalo
lako nije iskazati snove.
***
PESMINA PORODICA
Pesma mladom pesniku nikada sama ne dođe.
Sa njom, odjednom, pođe cela porodica:
pesma, mama, pesma tata, sestra i dva brata.
Cela porodica se u mozak pesnika useli.
Tu, zatim, neprimetno, srce naseli i
tu, tako, ostaje do njegove zrelosti.
Potom, u celosti, nikada ne ode.
Luta, ali je, često, želje vode
neiskvarenoj pesničkoj duši,
gde je ne guši ljudska zloba.
Pesnik, do groba, druži se sa
pesmom i njenom porodicom i,
vrlo često, počasno mesto čuva u
snovima, za njih, natovarene stihovima.
Mira Marjanović